Šutnja.
Počinje kad sjediš kod frizerke koja te pita kako ti se sviđa frizura. “Nikako, kako si me to ošišala?” – najradije bi joj rekla.
Ali ne govoriš. Progutaš, zahvališ i ljuta ideš doma.
Počinje kad te šef izvrijeđa i omalovažava po stoti put na poslu, iako si dala sve od sebe da dobro napraviš posao.
Opet progutaš i odeš doma s pomiješanim emocijama bijesa i tuge.
Počinje kad ti roditelji govore da si nesposobna, pokušavaju ti nametnuti svoje stavove, a ne mare za činjenicu da si sada odrasla osoba.
No, ti opet osjetiš knedlu u grlu i shvatiš da nemaš snage raspravljati s njima o svojim postupcima i odeš tužna i razočarana. Opet se osjećaš manje vrijedno, nedovoljno.
Počinje kad ti prijatelji ili partner gaze svaku tvoju odluku i zdravu granicu. Kad ne postoji zdrava razmjena energije. Ti se daješ, tu si za njih, a ne dobiješ isto natrag.
Ne usuđuješ se to reći, jer što ako ih izgubiš?
Zašto si ljuta?
Zbog frizure ili jer se opet nisi usudila reći što zaista misliš?
Zbog riječi koje ti šef govori ili jer opet nisi postavila granicu i rekla da je dosta vrijeđanja?
Zbog roditeljske neosvještenosti ili što nisi rekla da je dosta takvih razgovora?
Zbog prijatelja i partnera ili što nisi jasno rekla što te rastužuje?
Slušala si u djetinjstvu:
“Šuti. Ne da mi se opet slušati tvoje gluposti.”
“Šuti. Naporna si.”
“Šuti. Glupa si i lijena.”
“Šuti. Nebitna si.”
“Šuti. Ionako nikad ništa od tebe pametno.”
I htjela bi se izboriti, htjela bi odgovoriti, sada si odrasla, ali ti opet šutiš.
Svaka riječ neizgovorena u trenutku koji bi značio da se zauzimaš za sebe kreira malu povredu u unutrašnjosti tvog bića.
I onda se navikavaš na to.
Tko si ti uopće?
Zašto bi zauzimala prostor?
Prvi korak da živiš svoju istinu je da je kažeš na glas i kada je ugodno i kada nije.
I kada slušaju i kada ne slušaju!
Nakon webinara – radionice “Šutnja (ni)je zlato” napravit ćeš prvi korak prema sebi i dozvoliti sebi da budeš Svoj(a) bez sumnje i straha.
