Trebamo li doista raditi na sebi?
Dugo mi je trebalo da krenem raditi na sebi. Naizgled, vedra, sretna, pozitivna osoba, a u sebi sam se borila s tisuću problema i mislima koje su mi doslovno jele mozak. Takvo stanje krajem 2014. godine dovelo me do teške bolesti iz koje sam se jedva izvukla. Pa vi recite da je ok raditi sebi ono što danas nazivaju „normalnim“.
Ne, nije normalno da sjedite nezadovoljni doma i kukate. I ne nije normalno da sebe omalovažavate i da si govorite, a što ja mogu po tom pitanju? I ne, nije normalno da vrijeđate druge na osnovu njihovog mišljenja jer to ne govori ništa o osobi kojoj se obraćate, nego govori o vašem stanju.
Ja isto možda nekome ne odgovaram, i to je ok, nisam čokolada da se svima sviđam. Ali nemam uopće potrebe više analizirati zašto netko misli o meni što misli. Zahvalim na svakom mišljenju i idem dalje. Jer ako gledamo tako da ćemo se uvijek imati potrebe nekome opravdavati, najprije jer smo premladi (uvijek ćemo biti od nekog mlađi, a od nekog stariji!), pa nemamo radnog iskustva ko netko drugi, pa nemamo životnu pozadinu ko netko drugi… i hrpa takvih besmislica. U cijeloj priči zapravo je najsmješnije što ljudi imaju vremena misliti o tuđim životima, a sa svojim se premalo bave.
Ja sam krenula u stranu gdje radim na sebi, radujem se s drugima i za druge i uživam u tome. Ovaj svijet treba promjene, i to promjene u ponašanju jednih prema drugima. Portali s raznoraznim provokativnim sadržajem, politika, društvo jedva čekaju da plasiraju nešto što će posvađati narod. A narod se ulovi u zamku i upravo radi ono što oni žele 😊
Znam da je ovo brutalna istina, ali istina je. I ti koji/a čitaš ovo znaš da je tako. Samo je pitanje koliko se usudimo raditi na sebi da promjenimo pokušaj manipulacije drugih nama samima. Znajte, kad netko priča o drugome loše, o kome zapravo priča?
