Kakve obrasce ponašanja vučemo iz djetinjstva?

Kada bi se svijet svodio na iznošenje iskrenog mišljenja, kakav bi bio?

Jeste li se tokom svog djetinjstva susretali sa situacijama, gdje su vam stalno govorili, „Ti samo budi tiho“, ili „Tko je tebe uopće pitao za mišljenje“, ili „Premalen/a si da slušaš ovo“? Kakve osjećaje je takav način komunikacije probudio u vama?

Iako je sada doba kad se sve više priča o slobodi govora, o slobodi iznošenja vlastitog mišljenja, je li to doba doista donijelo neko poboljšanje?

Neki dan čitam komentare na jednom portalu o nekoj određenoj temi. Koliko negativnih komentara, prepucavanja. Ljudi se međusobno ni ne poznaju, a jedni drugima dobacuju ružne epitete, komuniciraju na razini osobe koja nikad nije usvojila osnove komunikacije. U tom trenu se sjetim sebe kada sam znala biti mrzovoljna, sve mi je išlo na živce, mogla bih svima soliti pamet. Ali kada bi se trebalo izboriti za sebe ili to ponoviti javno nekome u oči, bila sam tiho ko prestrašeni miš pred mačkom.

U čemu je zapravo onda problem?

Takvi obrasci ponašanja najčešće se vuku od ranog djetinjstva i ukoliko ih se ne osvijesti i ne radi na njima, onda dolazi do te konstantne mrzovoljnosti, neprikladnog izražavanja, u svima vidimo krivca, nervoza je prisutna, uspoređivanje, ljubomora.

Roditelji tada nisu znali kolika je snaga u rečenicama tipa: budi tiho, tko je tebe išta pitao, tko si ti da govoriš, makni se, idi u svoju sobu, ne želim te čuti. Pa čak i do fizičkog kažnjavanja. I danas obično znaju reči, pa i mene su tukli pa eto me, živ/a i zdrav/a sam.

Da, istina ništa nam ne fali, radišni smo, dozvoljavamo da drugi s nama rade kako žele, a svoje emocije iznosimo na buran način. Hm, za zapitati se..doista nam ništa ne fali?? Iz osobnog iskustva znam koliko su takve riječi poražavajuće jer se usade duboko u nas i najčešće dolazi do dva scenarija: ili se pogubimo u negativnim mislima i padnemo u depresiju ili nađemo snage pa radimo na tome.

Što je tek s prijenosom našeg stava na našu djecu?

Djeca nas gledaju, uče od nas, i nemojte misliti da djeca uče samo na temelju onog što ste izgovorili. Ne ne, uče iz naših neverbalnih znakova, prate svaki naš pokret, osjećaju svaku našu emociju.

Pa stoga, kakav model želite da ima vaše dijete?