Kako sam se odmaknula od etikete i mita da postoje dobra i zločesta djeca!
Koliko puta ste dijete okarakterizirali kao dobro ili zločesto? Kako ste se vi osjećali kad vam je netko rekao da ste dobri ili zločesti?
Ajmo si priznati. Svatko od nas se ulovi u zamku da izgovori riječi za koje smo svjesni da ponekad ne odražavaju situaciju onakvom kakva u stvarnosti jest. Nerijetko djetetu stavimo etiketu kao “baš si dobar”, “zločesta si”, “o kako si ti sladak”, “baš si lijena” i mnogo sličnih.
Sad ako se vratimo u naše djetinjstvo, probajte se sjetiti što su vama govorili i kako ste se u pojedinom trenutku osjećali.
Naše društvo odraslo je na raznim bajkama i pričama u kojima se likovi dijele na dobre i loše. Uvijek je sve prikazano crno-bijelo, iako znamo da tome tako u stvarnosti nije. Nikad ne možemo situaciju gledati samo s jedne ili druge strane. Neću vas lagati i sama sam bila takva. Obrasce koje sam povukla iz djetinjstva primjenjivala sam i u odgoju naše djece. Međutim, dobro je da sam to osvjestila i prije 6 godina počela raditi na svojem razvoju kako bih mogla bolje komunicirati i razumjeti djecu. Potpuno mi je perspektivu na ovo promjenila situacija kad mi je jedno od djece imenovano zločestim (ne želim nikog prozivati, pa neću spominjati od koga) jer je brz, živahan, brzo i točno obavlja obaveze.
U toj situaciji prvo je proradio onaj majčinski instinkt “Baš mi to treba, da me bude sram!!”
Sva sreća da nisam ostala dugo u tim mislima. To je bilo vjerojatno i prvi put da sam se zauzela za sebe i dijete. Čvrsto sam rekla da se ne mogu složiti s time jer dijete ako je živahno, ne možemo ga okarakterizirati kao zločesto. Zapravo što uopće znači ta riječ “zločesto”? Samo zato što smo mi odrasli napravili neka svoja pravila i imamo svoja uvjerenja, ne znači da djeca trebaju biti pokorna i da u njima trebamo ubiti svaki njihov veseli duh.
Djeca trebaju biti živahna, istraživati, smijati se, plakati…Trebaju naučiti da je ok imati različite emocije i kako ih prikladno izraziti. Kada smo to zaboravili na ono dijete u nama, na ono što smo i sami proživljavali kad smo bili djeca? Znam da postoje izazovni dani, znam da smo svi umorni od obaveza, ali doista naša djeca nisu osobe na kojima trebamo to ispoljavati.
Znam da je ponekad teško boriti se sam sa sobom, a još više nas muči mišljenje okoline, društva, nastavnika. Očekujemo to neko prihvaćanje ili se osjećamo posramljeno, preispitujemo svoje roditeljske vještine. To odobravanje okoline zapravo nas vodi do toga da zaboravimo na svoju autentičnost i autentičnost naše djece.
Ono što možemo učiniti i što i sami primjenjujemo u odgoju jest njegovati jedinstvenost svakog našeg djeteta. Umjesto da naglašavam da treba biti savršeno, imati savršene ocjene, bude tiho, rađe potičem djetetovu izvornost i hvalim djetetovu odvažnost da bude autentično! Potičem djecu da se slobodno izražavaju i imamo potpuno otvorenu komunikaciju s njima.
