Budite iskreni

Jeste li ikad djetetu izgovorili nešto što uopće niste mislili? Jeste li dijete pohvalili za nešto, a u sebi ste mislili skroz suprotno tome?

Vjerujem da se većini roditelja to desi. Ponekad izgovorimo djeci nešto što ne mislimo u nadi da je to dobro za dijete. Zapravo djetetu prikazujemo lažnu sliku neke situacije.

Izrazito je važno govoriti što mislite i misliti ono što govorite. Zbog čega? Jer naša djeca mogu uočiti neiskrenost na kilometar udaljenosti. To ne znači da moramo s djecom dijeliti svaku svoju misao, čak i onu za koju nismo sigurni. Na primjer, ukoliko planirate ići za vikend s djecom na izlet, ne trebate odmah djetetu to govoriti. Ili ukoliko ćete dijete nakon vrtića ili škole voditi u park ili na sladoled, također nemojte to djetetu govoriti ako niste sigurni. U našoj obitelji jednostavno vježbamo da se maknemo od izražavanja misli koje se vežu uz možda jer time samo zbunjujemo djecu. Kada postoji i mala sumnja da neću moći održati izgovoreno, rađe o tome niti ne ulazim u rasprave s djecom.

Druga stvar su neiskrene pohvale ili pak previše kritičnosti prema djetetu. Kod ovog prvog se dešava da roditelj dijete pohvali apsolutno za sve, čak i za ono što ne smatra u sebi dovoljno dobrim. Svakako roditelj to ne radi svjesno, nego uglavnom sebi protumači da djetetu s time daje podršku i učvršćuje samopouzdanje. Pogledajmo na primjeru: „Bravo, kako si brzo riješio zadatak iz matematike. Tako si pametan.“ Ili „Kako ti je predivan crtež, pravi si umjetnik.“ Što zapravo djeca čuju kada im ovako govorimo? Kod prvog primjera dijete će pomisliti: „Ako ne riješim zadatak brzo, nisam dovoljno pametan.“, a kod drugog primjera: „Neću crtati nešto teže jer će vidjeti da nisam uopće pravi umjetnik.“ Dijete osjeća što vi mislite i ukoliko to nije iskreno i realno, kod djeteta ćete ostvariti suprotan efekt od očekivanog. Gotovo isti utjecaj na dijete ima i nerealna, konstantna kritika za sve što dijete učini.Takav način može navesti dijete da sumnja u sebe i svoje sposobnosti čim nešto postane teško ili pođe po krivu. Isto tako dijete sebe može okrivljavati za teške situacije ukoliko smo previše kritični prema njemu. U obje situacije djetetu rušimo samopouzdanje i samopoštovanje te smo bliže negativno oblikovanom mozgu nego pozitivno.

Pa što onda kao roditelji, ali i kao odgojno- obrazovni djelatnici možemo učiniti?

Najbolje što možemo za dijete učiniti jest da ih poučimo kako da vole izazove, da ih pogreške zanimaju i da nalaze rješenja za njih, da uživaju u svojem trudu i traže nove strategije za rješavanje izazova te da neprestano uče iz svake situacije. Tako ćete odgojiti mentalno snažno i samopouzdano dijete koje će vjerovati vama, sebi, ali i da se svaka situacija uz trud može riješiti ukoliko je u granicama našeg djelovanja (ovdje ne govorimo o problemima koji nisu u našoj mogućnosti rješavanja, odnosno na koje mi nemamo utjecaj i kao takve ni ne trebaju našu pažnju).

Osjećate li se kao da dajete sve najbolje od sebe, ali dijete je potišteno i nesamopouzdano, ili uočavate probleme u ponašanju, ili dijete ne želi razgovarati s vama i burno reagira na svaku vašu riječ pa se situacija pretvori u svađu? Onda svakako na tome treba poraditi jer iako radimo sve najbolje za dobrobit našeg djeteta, možda to ipak nije najbolje rješenje koje mi mislimo.