Author Archive

Home / Author's Article(s) / Jasmina Hadela

Koliko puta ste dijete okarakterizirali kao dobro ili zločesto? Kako ste se vi osjećali kad vam je netko rekao da ste dobri ili zločesti?

Ajmo si priznati. Svatko od nas se ulovi u zamku da izgovori riječi za koje smo svjesni da ponekad ne odražavaju situaciju onakvom kakva u stvarnosti jest. Nerijetko djetetu stavimo etiketu kao “baš si dobar”, “zločesta si”, “o kako si ti sladak”, “baš si lijena” i mnogo sličnih.

Sad ako se vratimo u naše djetinjstvo, probajte se sjetiti što su vama govorili i kako ste se u pojedinom trenutku osjećali.

Naše društvo odraslo je na raznim bajkama i pričama u kojima se likovi dijele na dobre i loše. Uvijek je sve prikazano crno-bijelo, iako znamo da tome tako u stvarnosti nije. Nikad ne možemo situaciju gledati samo s jedne ili druge strane. Neću vas lagati i sama sam bila takva. Obrasce koje sam povukla iz djetinjstva primjenjivala sam i u odgoju naše djece. Međutim, dobro je da sam to osvjestila i prije 6 godina počela raditi na svojem razvoju kako bih mogla bolje komunicirati i razumjeti djecu. Potpuno mi je perspektivu na ovo promjenila situacija kad mi je jedno od djece imenovano zločestim (ne želim nikog prozivati, pa neću spominjati od koga) jer je brz, živahan, brzo i točno obavlja obaveze.

U toj situaciji prvo je proradio onaj majčinski instinkt “Baš mi to treba, da me bude sram!!”

Sva sreća da nisam ostala dugo u tim mislima. To je bilo vjerojatno i prvi put da sam se zauzela za sebe i dijete. Čvrsto sam rekla da se ne mogu složiti s time jer dijete ako je živahno, ne možemo ga okarakterizirati kao zločesto. Zapravo što uopće znači ta riječ “zločesto”? Samo zato što smo mi odrasli napravili neka svoja pravila i imamo svoja uvjerenja, ne znači da djeca trebaju biti pokorna i da u njima trebamo ubiti svaki njihov veseli duh.

Djeca trebaju biti živahna, istraživati, smijati se, plakati…Trebaju naučiti da je ok imati različite emocije i kako ih prikladno izraziti. Kada smo to zaboravili na ono dijete u nama, na ono što smo i sami proživljavali kad smo bili djeca? Znam da postoje izazovni dani, znam da smo svi umorni od obaveza, ali doista naša djeca nisu osobe na kojima trebamo to ispoljavati.

Znam da je ponekad teško boriti se sam sa sobom, a još više nas muči mišljenje okoline, društva, nastavnika. Očekujemo to neko prihvaćanje ili se osjećamo posramljeno, preispitujemo svoje roditeljske vještine. To odobravanje okoline zapravo nas vodi do toga da zaboravimo na svoju autentičnost i autentičnost naše djece.

Ono što možemo učiniti i što i sami primjenjujemo u odgoju jest njegovati jedinstvenost svakog našeg djeteta. Umjesto da naglašavam da treba biti savršeno, imati savršene ocjene, bude tiho, rađe potičem djetetovu izvornost i hvalim djetetovu odvažnost da bude autentično! Potičem djecu da se slobodno izražavaju i imamo potpuno otvorenu komunikaciju s njima.

Zapravo radim sve ono što bih i sama htjela da se meni radi. Nije li to odličan kompromis?

 

Moj je odgovor svakako DA.

Često u svakodnevnim prilikama za učenje roditelji ni ne uoče priliku koju dijete ima da nešto novo nauči. To nije zato jer mi roditelji ne želimo vidjeti prilike pred nama, već jer ih ili ne znamo prepoznati ili ne obraćamo dovoljno pažnje na određeni trenutak.

Sjećam se kad sam počela fotografirati i snimati neke naše svakodnevne situacije, pa smo s djecom pregledavali snimke. Kao prvo ja sam bila šokirana koliko odličnih stvari mi je promaklo (npr. curica je promatrala kako oguliti mrkvu, i kad nitko nije gledao uzela gulilicu i sam oglulila, spretno, precizno i koncentrirano), koliko pitanja nisam čula, vidjela sam svoje reakcije, djeca su vidjela svoje reakcije. Koliko god smo ostali možda za neke stvari iznenađeni, pomoglo nam je da razgovaramo o tome.

IMA LI MJESTA ZA STEREOTIPIMA?

Stvar, pojava ili nazovimo to kako god želite, koja je ubila mnogo dječjih snova su stereotipi. Muško-ženske podijele. Na početku svog roditeljstva mislila sam da je takav odgoj logičan, ipak su i mene tako odgajali.

No to nije ni logično ni normalno! Zahvalna sam što sam se po tom pitanju educirala kao roditelj i krenula graditi kvalitetan odnos s djecom, a kao stručnjak mogu i drugima prenijeti svoj put razvoja.

Prilike koje vidim ja:

  • Brat češlja kosu sestri bez da mu je odrasla osoba to sugerirala
  • Brat pita sestru ako želi da joj on lakira nokte
  • Djeca sama pripremaju obrok
  • Dečki pospremaju suđe isto kao i mama i sestra
  • Svi sudjeluju u kućanskim poslovima bez obzira na spol i dob, bez ikakvog natezanja
  • Omiljena boja je omiljena boja, ne dijeli se na muške i ženske boje
  • Iskazujemo emocije, pustimo suze da teku ako smo tužni i pričamo o tome.

Dakle, mogla bih u nedogled. Poanta je da naučimo izgraditi kvalitetan odnos s djecom, da naučimo prepoznati svakodnevne prilike za učenje iz situacija oko nas.

U obiteljskom domu sve kreće i sve završava.

Kakve prilike želimo stvoriti djeci?

Kada bi se svijet svodio na iznošenje iskrenog mišljenja, kakav bi bio?

Jeste li se tokom svog djetinjstva susretali sa situacijama, gdje su vam stalno govorili, „Ti samo budi tiho“, ili „Tko je tebe uopće pitao za mišljenje“, ili „Premalen/a si da slušaš ovo“? Kakve osjećaje je takav način komunikacije probudio u vama?

Iako je sada doba kad se sve više priča o slobodi govora, o slobodi iznošenja vlastitog mišljenja, je li to doba doista donijelo neko poboljšanje?

Neki dan čitam komentare na jednom portalu o nekoj određenoj temi. Koliko negativnih komentara, prepucavanja. Ljudi se međusobno ni ne poznaju, a jedni drugima dobacuju ružne epitete, komuniciraju na razini osobe koja nikad nije usvojila osnove komunikacije. U tom trenu se sjetim sebe kada sam znala biti mrzovoljna, sve mi je išlo na živce, mogla bih svima soliti pamet. Ali kada bi se trebalo izboriti za sebe ili to ponoviti javno nekome u oči, bila sam tiho ko prestrašeni miš pred mačkom.

U čemu je zapravo onda problem?

Takvi obrasci ponašanja najčešće se vuku od ranog djetinjstva i ukoliko ih se ne osvijesti i ne radi na njima, onda dolazi do te konstantne mrzovoljnosti, neprikladnog izražavanja, u svima vidimo krivca, nervoza je prisutna, uspoređivanje, ljubomora.

Roditelji tada nisu znali kolika je snaga u rečenicama tipa: budi tiho, tko je tebe išta pitao, tko si ti da govoriš, makni se, idi u svoju sobu, ne želim te čuti. Pa čak i do fizičkog kažnjavanja. I danas obično znaju reči, pa i mene su tukli pa eto me, živ/a i zdrav/a sam.

Da, istina ništa nam ne fali, radišni smo, dozvoljavamo da drugi s nama rade kako žele, a svoje emocije iznosimo na buran način. Hm, za zapitati se..doista nam ništa ne fali?? Iz osobnog iskustva znam koliko su takve riječi poražavajuće jer se usade duboko u nas i najčešće dolazi do dva scenarija: ili se pogubimo u negativnim mislima i padnemo u depresiju ili nađemo snage pa radimo na tome.

Što je tek s prijenosom našeg stava na našu djecu?

Djeca nas gledaju, uče od nas, i nemojte misliti da djeca uče samo na temelju onog što ste izgovorili. Ne ne, uče iz naših neverbalnih znakova, prate svaki naš pokret, osjećaju svaku našu emociju.

Pa stoga, kakav model želite da ima vaše dijete?

Osjećate li se ponekad kao da oko vas vlada kaos kada započne školska godina? Dijelim s vama 3 ISPROBANE METODE koje će vam pomoći da se organizirate.

Imate više djece i djeca su raspoređena u različite smjene, ili nakon školskih obaveza uz domaću zadaću treba organizirati dan za dodatne aktivnosti na koje dijete odlazi?

Trebate organizirati svoje vrijeme, ali i vrijeme svog djeteta?

Ukoliko je odgovor na svako pitanje pozitivan, ovo je tekst za vas.

Postoji način da djeci pomognete da nauče vještine dobrog organiziranja dana.

Ima djece koja su po prirodi organizirani tipovi i kod njih je ova vještina nešto što sami mogu ponavljati, ali kod većine djece ova vještina se uči kroz vrijeme.

Uz našu pomoć i malo prakse djeca mogu razviti efikasni pristup za rješavanje obaveza.

Iako se i mi roditelji sami ponekad ne osjećamo kao da smo dovoljno organizirani, svakako smo osobe koje mogu pomoći djetetu u tome, a tako i sami sebe ispitamo koliko smo organizirani.

Koje su to tri metode važne za dobru organizaciju vremena?

  • BITI ORGANIZIRAN – dijete odlazi do mjesta gdje treba određeni zadatak obaviti i na tom mjestu ima sav potreban materijal.
  • OSTATI FOKUSIRAN – dijete se bavi samo jednom stvari u tom trenutku i zna reći “ne” distrakcijama.
  • ZAVRŠITI POSAO – završiti zadanu obavezu, provjeriti napravljeno, pospremiti na mjesto na kojem se mora nalaziti za sljedeći dan (npr. matematička bilježnica u torbu).

S djetetom možete za ove tri točke napraviti plan.

Plan koji će od jutra dijete podsjetiti koje sve korake treba napraviti u tom danu. Tako će dijete ostati fokusirano koje sve neophodne obaveze mora riješiti i znati da nakon toga ima slobodno vrijeme za sebe. Plan će i djetetu i vama pomoći da ne lutate svaki dan po kući s pitanjem što još treba.

VAŽNO! Kad dijete obavi obaveze zapisane taj dan, svakako napišite neka dijete samo sebi zahvali na način koji mu odgovara (npr. otići s vama u šetnju, pojesti sladoled, napraviti voćnu salatu, pogledati crtić..što već dijete voli).

P.S. Kroz vrijeme će dijete postati organizirano i samostalno i više nećete morati brinuti je li dijete sve pripremilo za školu, jeste li zaboravili na trening djeteta ili neku drugu aktivnost.

Djetetu će stečene vještine odlično poslužiti kad odraste. Možda će sve ovo oduzeti određeno vrijeme, ali isplatit će se dugoročno!

Koliko puta ste sebe ulovili kako muku mučite što i kako pripremiti djetetu za jelo? Vjerujem da nema roditelja koji se barem jednom nije pitao kako djetetu približiti svu hranu za koju smatramo da je “dobra”.

Sjećam se kad su bili manji sve su jeli, ali doslovno sve. Nije bilo nikakvih problema. Kasnije kako su krenuli malo na čuvanje jednoj , a zatim drugoj baki, onda su shvatili da se može dan preživjeti i na hrani koja se samo njima taj dan jede. I eto nas, krenulo je čarobno doba ispitivanja tko ima deblje živce.

Nerijetko mi se javljaju mame zabrinute jer im djeca ne žele jesti “zdravu hranu”. Iako je poimanje zdrave hrane meni drugačije nego je opće prihvaćeno u našem društvu, kroz indvidualan razgovor često dođemo do toga da se iza odbijanja određene hrane kriju emocije, nesigurnost ili isprobavanje granica.

Svatko od nas ima različite situacije zbog toga je potrebno svaku situaciju sagledati sa njegovog kuta

Što mi radimo po pitanju prehrane u našoj obitelji?

Ono što je kod nas provjereno:

✓uključujem djecu u pripremanje obroka

✓dozvoljavam im da režu, sjeckaju, miksaju i cijede

✓pripremaju stol za jelo i pospremaju za sobom kada završe s jelom

✓odlaze samnom u dućan, na tržnicu, kod lokalnih OPG-ova

✓radimo vlastiti vrt

✓kad nam je dosadno pojesti samo ovako voće ili povrće radimo voćnu salatu ili smoothie

✓nova jela pripremim ako treba 10 puta i zamolim da probaju i daju svoju procjenu (ova “igra” je izuzetno učinkovita kad pripremate nešto novo)

✓čitamo slikovnice o prehrani i izmišljamo svoje priče

 

Imate li i vi nekad osjećaj da kao roditelj plešete po žici, rastrgani između vlastita uma i srca?

Eminentna psihologinja, dr. sc. S. Tsabary iz New Yorka, piše kako nam roditeljstvo pruža mnoge trenutke  u kojima smo rastrgani između vlastita uma i srca, zbog čega je odgoj djeteta sličan hodanju po žici. Naime, jedna pogrešna reakcija može slomiti djetetov duh, dok ih pravi komentar može potaknuti da se uzdignu. U svakom trenutku možemo odlučiti pokrenuti ili prekinuti, potaknuti ili izazvati „zamrzavanje“.

Jedna od situacija koja mi je dala na razmišljanje

Zapravo kada se usmjerimo na napisano, ukoliko malo zastanemo shvatit ćemo da je tome tako, i to gotovo svakodnevno. Ispričat ću vam situaciju: Moji V., J. i M. odlučili su nedavno napraviti pravi disko u sobi. Doslovno su cijelo prijepodne proveli na katu iznad i to jutro sam napravila sav posao koji sam za taj dan isplanirala. U jednom trenutku pomislim, što rade cijeli dan gore? Imala sam što vidjeti kada sam se popela. Cijeli gornji dio bio je ukrašen lampicama za bor, sva posteljina bila je raspoređena po kutovima soba, dekicama su napravili „kućice“, pripremili su piknik s vodom i voćem. Stiropor su natrgali kao „pjenu“ za party. Lego kockice su im bile prepreke na podiju za plesanje. Rolete spuštene, mrak, samo one lampice svijetle.

Kako sam reagirala? Kako bi reagirala ona Jasmina od pred 10 godina koja se nije educirala? Kako bi reagirala moja mama na takvu situaciju? Kako biste vi reagirali na takvu situaciju, obzirom na vaše trenutno raspoloženje?

Ajmo najprije na Jasminu pred deset godina. Vjerovatno bi joj svaka kosa na glavi skočila u zrak ko da je prste gurala u utičnicu iako su je cijeli život upozoravali da je to opasno, ali ona je baš bila znatiželjna pa evo kose do stropa. 😊 Nakon toga bi joj jezik bio brži od rakete i naravno nepromišljeno bi se osvrnula samo na negativne ishode koji uključuju čišćenje, pogotovo, tko će počistiti ovaj stiropor, mrvice stiropora??? Gdje vam je bila pamet, kako sve to izgleda, zašto ste to napravili? Tata će poludjeti kada se vrati kući, ja ću opet morati visjeti gore i čistiti cijeli dan. Djeca bi me izbezumljeno gledala, jadna, sva ona prvotna sreća koja je trajala cijelo jutro bi nestala, sva mašta kojom su oni zamislili sve samo ne ono što sam ja izgovorila bi se pretvorila u suze, povlaćenje u sebe i strah od mame. Ukoliko se sada pronalazite u ovome, molim vas, nemojte se osjećati loše ili posramljeno, ovo su situacije koje svaki roditelji edukacijom i radom na sebi može promijeniti. I tu vam kao stručnjak mogu pomoći.

Kako bi reagirala moja mama? Sve ovo otprije plus dodajte fizičko kažnjavanje. Drugačije nije znala i u ono doba to je bilo normalno.

No, kako je reagirala Jasmina koja radi na sebi i educira se? Koja je magistrirala dječji razvoj, savjetodavni rad, psihologiju dječjeg razvoja i koja ne prestaje raditi na osobnom i profesionalnom razvoju? Eh da, ali znamo da imamo tu i vanjske faktore koji taj tren mogu biti isto ključni. To je svakako naše raspoloženje nakon posla, pa nas je netko uspio razljutiti. NOOO ono najbitnije je, da sam radom na sebi shvatila da su to samo izgovori i zapravo jako dobro možemo kontrolirati naše misli i što će na njih utjecati. Tako da sam ja došla gore, pogledala, da budemo iskreni, duboko udahnula, dopustila sebi da me prođe stopedeset misli u glavi. Pogledam njih, oni gledaju mene i vidim upitnike na njihovim glavama: Što će sada mama napraviti? Ušla sam u „disko“ i pitala: „Dobar dan, oprostite, kamo sam došla? Malo mi je nepoznato ovo mjesto. Što mi možete ponuditi?“ I tada je pravi tulum počeo. Sad kada pišem ovo cijelo tijelo mi je prošla neka vibracija puna emocija. Jer sam zapravo sada najviše svjesna koliko sam ovim pristupom dozvolila da oni budu upravo ono što su taj dan zamislili da žele biti. Gdje bi mi bio kraj da sam takav pristup osjetila ja u djetinjstvu.

Uglavnom, tulum je trajao cijeli dan, djeca su bila sretna, ispunjena, vodili me za ruku na svaki kutak svake sobe da mi pokažu što se gdje nalazi, što im koji dio predstavlja, a taj žar u njihovim očima i uzbuđenost u glasu samo su mi dali do znanja da sam ponovno dobro postupila.

Prvo jer nisam odustala od educiranja sebe kao roditelja, drugo jer nisam dozvolila da mi netko kaže da jednog dana neću biti stručnjak za rano djetinjstvo, treće jer sam se usudila. Radujem se svakom novom izazovu. Da vidim koliko sam porasla.

Tuga je u svačijim očima različita, a kako izgleda u očima vašeg djeteta – možete saznati danas ako organizirate ovu aktivnost koju sam vam pripremila.

Neki dan sam s djecom pričala o tuzi. Zapravo sve je počelo nakon zadnjeg smrtnog slučaja u obitelji kad su imali puno pitanja o samoj smrti, ali o tome ću vam pisati poseban post.

Primijetila sam da ponekad ne žele iskazati svoje osjećaje. Vjerojatno ih je netko uvjerio da to nije ok.

To mi je bio samo još dodatan poticaj da im objasnim kako je naše društvo različito i svatko ima svoje stavove prema izražavanju emocija.

Moj stav je da djeci trebamo ukazati zašto je važno iskazati emocije i kako ih iskazati. Smatram da bi tokom školovanja djeca trebala više prolaziti životno – praktične teme, teme vezane uz samopouzdanje i samopoštovanje te vezane uz emocionalnu inteligenciju. Ovako važne teme trebale bi biti prioritet jer su zapravo ključ za kvalitetan razvoj svakog pojedinog djeteta i za njegovu budućnost.

Taj dan djeci sam pripremila različit likovni materijal. Postavila sam im pitanja: “Što za vas znači tuga?; Kada ste vi tužni?; Što vas rastužuje?; Pokazujete li pred drugima kada se osjećate loše zbog nečega?; Kako se osjećate tada?

Pričali smo dobrih sat vremena o ovim pitanjima. Ja sam ih pažljivo slušala i nisam im nametala svoje odgovore i savjete. Više o tome što možete učiniti kada je dijete tužno pročitajte u članku Što kada je dijete tužno?

Zapravo, jako je važno naučiti djecu prepoznati emocije, ali ih i iskazivati. Zašto?? – manje su depresivni, agresivni, manje će posezati za hranom kao utjehom, manje će biti svadljivi i imati “ispade”. Postat će samopouzdaniji, ali će naučiti cijeniti i tuđe emocije.

Ja se svaki put iznenadim njihovim promišljanjima i zapravo ulovim sebe kako i ja imam još podosta toga kao roditelj za naučiti.

Taj dan nacrtali su tugu i ispričali mi da je za njih tuga: 1)kad netko plače; 2) kad se netko na njih ljuti i ne želi pričati s njima; 3) kao pomiješana plava i crna boja, kao da se tuku boje koja će pobijediti i kako ću se osjećati.

Takvim kratkim aktivnostima možete ne samo pomoći djetetu da se izrazi nego i poboljšati odnos djeteta s vama, ali i vršnjacima.

Dakle: razgovor s pitanjima koje zahtjevaju razmišljanje i zatim crtanje na tu temu.

Trajanje aktivnosti crtanja: 15-20 minuta. Možete koristiti bojice, pastele, vodene boje ili tempere. Nakon crtanja pričajte s djetetom što mu/joj znači koji dio crteža.

Jeste li ikad djetetu izgovorili nešto što uopće niste mislili? Jeste li dijete pohvalili za nešto, a u sebi ste mislili skroz suprotno tome?

Vjerujem da se većini roditelja to desi. Ponekad izgovorimo djeci nešto što ne mislimo u nadi da je to dobro za dijete. Zapravo djetetu prikazujemo lažnu sliku neke situacije.

Izrazito je važno govoriti što mislite i misliti ono što govorite. Zbog čega? Jer naša djeca mogu uočiti neiskrenost na kilometar udaljenosti. To ne znači da moramo s djecom dijeliti svaku svoju misao, čak i onu za koju nismo sigurni. Na primjer, ukoliko planirate ići za vikend s djecom na izlet, ne trebate odmah djetetu to govoriti. Ili ukoliko ćete dijete nakon vrtića ili škole voditi u park ili na sladoled, također nemojte to djetetu govoriti ako niste sigurni. U našoj obitelji jednostavno vježbamo da se maknemo od izražavanja misli koje se vežu uz možda jer time samo zbunjujemo djecu. Kada postoji i mala sumnja da neću moći održati izgovoreno, rađe o tome niti ne ulazim u rasprave s djecom.

Druga stvar su neiskrene pohvale ili pak previše kritičnosti prema djetetu. Kod ovog prvog se dešava da roditelj dijete pohvali apsolutno za sve, čak i za ono što ne smatra u sebi dovoljno dobrim. Svakako roditelj to ne radi svjesno, nego uglavnom sebi protumači da djetetu s time daje podršku i učvršćuje samopouzdanje. Pogledajmo na primjeru: „Bravo, kako si brzo riješio zadatak iz matematike. Tako si pametan.“ Ili „Kako ti je predivan crtež, pravi si umjetnik.“ Što zapravo djeca čuju kada im ovako govorimo? Kod prvog primjera dijete će pomisliti: „Ako ne riješim zadatak brzo, nisam dovoljno pametan.“, a kod drugog primjera: „Neću crtati nešto teže jer će vidjeti da nisam uopće pravi umjetnik.“ Dijete osjeća što vi mislite i ukoliko to nije iskreno i realno, kod djeteta ćete ostvariti suprotan efekt od očekivanog. Gotovo isti utjecaj na dijete ima i nerealna, konstantna kritika za sve što dijete učini.Takav način može navesti dijete da sumnja u sebe i svoje sposobnosti čim nešto postane teško ili pođe po krivu. Isto tako dijete sebe može okrivljavati za teške situacije ukoliko smo previše kritični prema njemu. U obje situacije djetetu rušimo samopouzdanje i samopoštovanje te smo bliže negativno oblikovanom mozgu nego pozitivno.

Pa što onda kao roditelji, ali i kao odgojno- obrazovni djelatnici možemo učiniti?

Najbolje što možemo za dijete učiniti jest da ih poučimo kako da vole izazove, da ih pogreške zanimaju i da nalaze rješenja za njih, da uživaju u svojem trudu i traže nove strategije za rješavanje izazova te da neprestano uče iz svake situacije. Tako ćete odgojiti mentalno snažno i samopouzdano dijete koje će vjerovati vama, sebi, ali i da se svaka situacija uz trud može riješiti ukoliko je u granicama našeg djelovanja (ovdje ne govorimo o problemima koji nisu u našoj mogućnosti rješavanja, odnosno na koje mi nemamo utjecaj i kao takve ni ne trebaju našu pažnju).

Osjećate li se kao da dajete sve najbolje od sebe, ali dijete je potišteno i nesamopouzdano, ili uočavate probleme u ponašanju, ili dijete ne želi razgovarati s vama i burno reagira na svaku vašu riječ pa se situacija pretvori u svađu? Onda svakako na tome treba poraditi jer iako radimo sve najbolje za dobrobit našeg djeteta, možda to ipak nije najbolje rješenje koje mi mislimo.

Koliko puta ste u brzini otišli nešto skuhati, samo da se što prije riješite toga i da vam nitko ne smeta? Još bolje da vas nitko ne pita može li vam pomoći?

Razumijem potpuno.. osobito kad nas obaveze pojedu prije nego mi uspijemo pojesti obrok.

ALI.. Koliko god se ponekad činilo ko nemoguća misija, vrlo je važno da roditelj što više dijete uključuje u pripremu jela.

ZAŠTO??

Kuhinja može biti odlično mjesto za učenje djeteta i odraslih. Djeca promatraju odrasle kako pripremaju određene namirnice, uočavaju proces kuhanja – paru koja se diže iz lonca, cvrćanje pečenja, mjehuriće koji se stvaraju prilikom vrenja. Naravno uz sve to mirišu i što je u pripremi za taj obrok.

Znamo da ponekad želimo što brže odraditi kuhanje, obzirom na vrijeme koje nam ostane uz sve ostale obaveze, ali svakako preporučam da uključite djecu da pripremaju jelo s vama kad god vam se pruži prilika.

Manja djeca mogu gledati što radite i pomoći vam s lakšim poslovima, kao serviranje stola, stavljanje namirnica u zdjelu, pripremanje salate.

Djeca od četvrte godine već mogu pomoći u guljenju namirnica, rezanju, razbijanju jaja, mjerenju namirnica. Tinejdžere možete zainteresirati za kuhanje (ukoliko to žele – bez pritiska) tako da im ponudite da odaberu jelo koje će danas biti na jelovniku i uključite ih u pripremu.

Znam da za ovo treba strpljenja i vremena, ali svakako se isplati. Kod nas doma zajedničko kuhanje pokazalo se kao odlična prilika za učenje. Od malih nogu djeca razvijaju vještine samostalnosti, preciznosti, koncentracije, razvoj fine motorike šake, ali i suradnje te strpljivosti. Uz to uče i kako se nositi s emocijama kada nešto ne uspiju napraviti iz prve te da je ok pokušati ponovno.

DA REZIMIRAM

Zašto je obiteljsko kuhanje važno?

  • formiramo i učvršćujemo veze
  • povezujemo se sa svojom djecom
  • učenje vokabulara i koncepata
  • učenje rješavanje problema
  • učenje planiranja i organiziranja
  • upoznavanje s konceptima društvene odgovornosti
  • poticanje timskog rada u kuhinji
  • razvoj socijalnih vještina
  • učenje čistoće i zahvalnosti
  • vježbanje strpljivosti i preciznosti

Dugo mi je trebalo da krenem raditi na sebi. Naizgled, vedra, sretna, pozitivna osoba, a u sebi sam se borila s tisuću problema i mislima koje su mi doslovno jele mozak. Takvo stanje krajem 2014. godine dovelo me do teške bolesti iz koje sam se jedva izvukla. Pa vi recite da je ok raditi sebi ono što danas nazivaju „normalnim“.

Ne, nije normalno da sjedite nezadovoljni doma i kukate. I ne nije normalno da sebe omalovažavate i da si govorite, a što ja mogu po tom pitanju? I ne, nije normalno da vrijeđate druge na osnovu njihovog mišljenja jer to ne govori ništa o osobi kojoj se obraćate, nego govori o vašem stanju.

Ja isto možda nekome ne odgovaram, i to je ok, nisam čokolada da se svima sviđam. Ali nemam uopće potrebe više analizirati zašto netko misli o meni što misli. Zahvalim na svakom mišljenju i idem dalje. Jer ako gledamo tako da ćemo se uvijek imati potrebe nekome opravdavati, najprije jer smo premladi (uvijek ćemo biti od nekog mlađi, a od nekog stariji!), pa nemamo radnog iskustva ko netko drugi, pa nemamo životnu pozadinu ko netko drugi… i hrpa takvih besmislica. U cijeloj priči zapravo je najsmješnije što ljudi imaju vremena misliti o tuđim životima, a sa svojim se premalo bave.

Ja sam krenula u stranu gdje radim na sebi, radujem se s drugima i za druge i uživam u tome. Ovaj svijet treba promjene, i to promjene u ponašanju jednih prema drugima. Portali s raznoraznim provokativnim sadržajem, politika, društvo jedva čekaju da plasiraju nešto što će posvađati narod. A narod se ulovi u zamku i upravo radi ono što oni žele 😊

Znam da je ovo brutalna istina, ali istina je. I ti koji/a čitaš ovo znaš da je tako. Samo je pitanje koliko se usudimo raditi na sebi da promjenimo pokušaj manipulacije drugih nama samima. Znajte, kad netko priča o drugome loše, o kome zapravo priča?