Archive for srpanj, 2020

Home / 2020 / srpanj

Gotovo istog trenutka kada dođe na ovaj svijet, dijete počinje pokazivati svoje emocije. One su iznimno važne jer mu pomažu da okolina prepozna njegove potrebe. Putem šest temeljnih emocija (strah, ljutnja, tuga, veselje, znatiželja i gađenje) dijete komunicira s osobama oko sebe, odnosno upozorava ih na ono što mu odgovara a što ne, budući da se još ne služi govorom. U toj najranijoj dobi, emocije se baziraju na osjećaju ugode (sviđanja) ili neugode (nesviđanja). Emocije malog djeteta su posebne jer su, za razliku od emocija odrasle osobe, jednostavne, spontane i iskrene. Dijete se ne zna suzdržati već pokazuje svoje emocije otvoreno, a to nama roditeljima omogućuje pogled u njihov svijet.

 

Emocije

Emocionalni razvoj djeteta od iznimnog je značaja jer emocije utječu na cjelokupno ponašanje pojedinca, i imaju ključnu ulogu u odnosima koje dijete gradi s drugima, istraživanju okoline oko sebe te otkrivanju sebe samog. Djeca iz dana u dan, korak po korak, uče kako prepoznati vlastite emocije, upravljati njima i izraziti ih na način koji je prihvatljiv. S vremenom će dijete moći razumijeti i emocije drugih, te razviti sposobnost empatije. Sve ovo događa se pod utjecajem djetetovog temperamenta, koji moramo uvažavati kada potičemo djetetov socio-emocionalni razvoj.

 

Svaki je roditelj sretan kada je njegovo dijete sretno, kada se smije i veseli. No, što kada je dijete tužno? Iako smo svi svjesni da je tuga normalna pojava kako u nas odraslih, tako i u djece, ipak nas uznemiri i teško nam je promatrati ovakve emocije kod vlastitog djeteta. Instinktivno se počinjemo pitati kako da mu pomognemo, kako da mu olakšamo. Većina roditelja ima potrebu zaštititi svoje dijete od svega lošeg i neugodnog, pa tako i od negativnih emocija, često na način da tu emociju umanjuje („Ma nije to tako strašno!“) ili da preusmjerava djetetovu pažnju na nešto drugo. Ponekad roditelj preuzima stvar u svoje ruke pa pokušava sam riješiti problem.

 

Nijedno od ovih nastojanja, bez obzira na najbolje namjere roditelja, nije prikladno rješenje. Dijete u trenucima tuge ili neke druge negativne emocije, treba roditelja koji ga prije svega razumije. Roditelja koji prihvaća njegove emocije kakve god da jesu, i podržava ga u njihovu izražavanju, pritom mu dajući jasno do znanja da je u redu biti tužan, ljut ili bojati se.

 

Važno je ipak najprije zastati i podsjetiti se da je tuga, uz sve druge negativne emocije, važna i poželjna za djetetov razvoj. Negativne emocije i njihovo prihvaćanje, važne su za mentalni razvoj djeteta. Život bez tuge, ljutnje ili straha je nezamisliv, svaka ova emocija ima svoju ulogu i potrebna je za zdrav psihički razvoj. Negativne emocije poželjne su jer nam omogućuju da se suočimo sa stvarnošću, s promjenama koje se događaju oko nas te da se prilagodimo. Stoga je najvažnije naučiti dijete da prihvaća i izražava svoje emocije, da ih ne potiskuje već da se suoči s njima.  Na taj način djetetova ličnost sazrijeva te postaje snažnija i otpornija, sposobna nositi se sa svime što će mu se događati na životnom putu.

Djeca su najčešće tužna zbog nekog gubitka – ili su odvojena od neke osobe ili od nekog predmeta koji im je jako važan. Možda u nečemu nisu bili uspješni ili im nešto nedostaje. Budući da djeca reagiraju intenzivnije no odrasli, mogu biti vrlo uznemirena u takvim situacijama. Važno je da tada roditelj prepozna situaciju kao sjajnu priliku za djetetovo učenje. Biti tužan je prirodan dio ljudskog iskustva, i tomu se ne treba opirati. Tako ćemo naučiti djecu da se ne trebaju bojati svojih negativnih emocija, kao ni životnih uspona i padova. Iako nije lako, iako bismo često rado zaštitili svoje dijete od boli, pokušajte na to gledati kao da ih onda lišavate prilike da grade otpornost. A otpornost je danas, više no ikada prije, važna za život u suvremenom svijetu. Otporna djeca uspješnije se nose sa svakodnevnim problemima i stresom, te se lakše i brže oporavljaju od teških i traumatičnih događaja, pritom razvijajući osjećaj vlastite sposobnosti i snage.

Što učiniti?

1. Prepoznajte djetetovu tugu

Djetetu se u ovom trenutku njegov problem čini najvećim na svijetu. Njemu je to što se dogodilo strašno važno. Iako roditelj u moru svojih „odraslih“ briga ne smatra to što je dijete primjerice izgubilo omiljenu igračku smakom svijeta – za dijete je to upravo to. Dopustite mu da plače, ili se čak ljuti. I to mu može pomoći da se osjeti bolje i lakše. Pokušajte se staviti u njegovu kožu i recite nešto poput: „Vidim da si jako tužan“ i zagrlite ga. Nemojte se zabrinuti ako ono tada još jače zaplače, to je samo znak da se osjeća sigurno da u potpunosti izrazi svoju tugu.

2. Razgovarajte

Kada se dijete malo umiri, pokušajte s njime razgovarati o tome što se dogodilo. Pokažite suosjećanje i razumijevanje. Imajte na umu da što je dijete manje, to razgovor mora biti kraći. Koristite rečenice poput; „Vidim da si tužan jer ti nedostaje tata“, ili „znam da si tužan jer nema više djeda“, da bi dijete dobilo osjećaj da ga razumijete i da je u redu biti tužan.

3. Ponudite alternativu

Ako vidite da dijete ne želi razgovarati, nemojte inzistirati. Ponudite mu neki drugi način da izrazi što ga muči – crtanjem („kako izgleda tuga“ ), pisanjem ili nekim drugim kreativnim načinom (modeliranje plastelinom, gradnja kockama). Svaki oblik samoizražavanja koji će djetetu pomoći da izrazi svoju emociju, je dobar. Možda će mu biti lakše ako odete van, kad se istrči ili iskače na igralištu.

4. Ponudite rješenje

Prije svega, budite djetetu podrška i utjeha. Recite mu da ga volite te da ste tu za njega, da nije sam. Potom ga pitajte postoji li način da mu nadoknadite izgubljeno. Ako se radi o gubitku predmeta, biti će puno lakše nadoknaditi izgubljeno, no što ako se radi o gubitku drage osobe – umrla je baka ili je tata na poslovnom putu i nedostaje djetetu. Razgovarajte o toj osobi, što je volio/voli raditi s tom osobom, potaknite dijete da nacrta ili napiše nešto za nju, odite tamo gdje je volio ići s tom osobom.

NE ZABORAVITE! Važno je dopustiti djetetu da tuguje, dati mu dovoljno vremena i prostora za to. Tugujući, djeca uče o sebi i o životu, rastu i sazrijevaju. Nije lako prihvatiti da život nije uvijek onakav kakav bismo mi željeli da bude, ali što prije i što uspješnije dijete nauči tu lekciju i nauči se nositi s brojnim izazovima koje donosi svakodnevni život, tim će prije moći živjeti zadovoljnim i kvalitetnim životom.